Korupcija sudova

Sud je riječ koja označava radnju ili promišljanje koja uzima u obzir sve dostupne činjenice, verificira ih kroz objektivno iskustvo, znanje, duhovnost, psihologiju, te na račun toga donosi zaključak ili određenu uputu za djelovanje. Da bi se nešto moglo nazvati sudom ono mora biti nepristrano i objektivno, dok je sve ostalo samo mišljenje. Objektivni sud je onaj u kojem predmet promatranja i verificiranja nema vidljivih dodirnih točaka sa onim koji donosi sud temeljem samo njemu svojstvenih kvaliteta. Sud koji je oslobođen ega i osobnih interesa, iako ima individualne kvalitete može se nazvati objektivnim, jer je takav oslobođen interesnih, identifikacijskih veza. Samo onaj koji ima te kvalitete i mogućnosti takvog promatranja i objektivnog donošenja odluka, može biti sudac. Jasno je iz ovog malog uvoda da sudac, da bi donio pravedan, istinit i objektivan sud, treba biti vrlo mudra, iskrena, pravedna, nevezana osoba. Potkupljivost i sukob interesa nećemo ni spominjati. U nekadašnja vremena suci su bili visoko svjesni ljudi koji su živjeli u skladu sa Prirodom, čak i u celibatu, uglavnom stariji ljudi sa mnogo životnog iskustva i raznih znanja kako na fizičkom, tako na psihološko-duhovnom planu. Zaključak je da osobe koje donose presude na ovdašnjim sudovima nisu uopće suci. Ako se slažete sa ovom definicijom riječi sud i time tko je, posljedično njoj, sudac, onda ove birokrate koje rone po paragrafima, člancima i pravilnicima zakona niti jesu, niti mogu biti suci. Nedostaju im osnovne komponente od kojih je izgubljeni dodir sa stvarnošću najveći.

Stoga državni sud nije sud. To je administrativna izmišljotina, sudci su administratori, birokrate koje ne vide svijet jer im je glava spuštena i nos uronjen u zakone, pravilnike i paragrafe. Njihova kompetencija, stručnost, znanje, moral i čast u stvarnom svijetu su nedovoljni da bi ste vi trebali ili morali poštovati ijednu njihovu odluku.

Sud i tzv. sudci se često i sami ne drže osnovnih sudskih postulata koji kažu da itko ne smije biti sudac u slučaju u kojem ima interes, zatim da se svatko smatra nevinim dok mu se ne dokaže suprotno, da nema sudskog procesa ukoliko ne postoji šteta, da nema krivice bez krivog uma i krive namjere, da svatko ima pravo odbiti biti svjedok u svojem slučaju, a što su samo od nekih najbitnijih.

Postoji jako mnogo javnih dokumenta i napisanih knjiga, a i sami smo se kroz razne procese uvjerili da je pravosuđe nametnuto, da je rak u tijelu društva i da je glavno oružje za manipulaciju, korupciju, osvetu, reket, prevaru. Jednom kad se donese presuda, sve je po zakonu i legalno. Onome što je legalno nikada se, u ovakvom sistemu, ne može suditi. Suci ne mogu odgovarati za presude koje donesu.