Pretvorba čovjeka u osobu

Mogućnost sklapanja ugovora između fiktivnog pravnog tijela i živog čovjeka u svim sistemima, zbog ne pariteta je nemoguć. Obzirom da pravni entitet nikada ne može postati živ, ugovor je onda moguće sklopiti jedino proglašavanjem Čovjeka umrlim ili nestalim na moru. Taj trik realiziran je registracijom imena, koje jako sliči imenu Čovjeka, u matične državne knjige, čineći tako to ime vlasništvom države. Živi čovjek iz neznanja se poistovjetio sa tom titulom/ulogom IME i PREZIME, te koristeći ga u pravnom prometu zapravo degradira sebe na titulu građanina, što je titula vazala/državnog kmeta. Rodni list kao temeljni dokument, na osnovu kojeg su izdani apsolutno i svi ostali dokumenti, nije naš i ne možemo ikada dobiti original, već samo ovjerenu kopiju, što je tek jedan od mnoštva dokaza o tome da ime kojeg koristimo ne pripada nama, a njegovim korištenjem postajemo robovi sistema.

Osoba je fiktivni pojam koji proizlazi iz riječi persona. Persona je po definiciji maska koju su nosili glumci u predstavama i tako predstavljali određeni lik, karakter, identitet. Stoga osoba ne postoji kao stvarna već kao predstavnik nekoga ili nečega, ne živeći Život u Prisutnosti, već predstave, ovisno o kapacitetu uloge koju igra (porezni obveznik, sudionik u prometu, tuženik…). U toj predstavi čovjek se predstavlja određenim riječima, zaboravljajući da je on ono što se riječju, imenom, nazivom, definicijom ili bilo kojom drugom umnom informacijom ne može opisati, objasniti, predstaviti (vidi Istina kao temelj). Verzal kao stil pisanja imena građana je nepoznat u pravopisno-gramatičkom sistemu, a pretpostavlja se da je on verzija dog-latinskog ilustrativnog pisma kojima se označavaju trgovački entiteti u pravno-bankarskom poslovanju. Imena mrtvih se na nadgrobnim spomenicima također pišu verzalom.