Arbitraža

Arbitraža

arbitraža (franc. arbitrage iz lat. arbitrari: smatrati, suditi), rješavanje spora koji su stranke svojim ugovorom povjerile arbitražnom, izbranom sudu (tijelo sastavljeno od jedne osobe, arbitra pojedinca, ili više osoba, arbitražno vijeće), izuzimajući ga iz nadležnosti državnoga suda. Dobrovoljnu arbitražu treba razlikovati od tzv. prisilne arbitraže (engl. compulsory arbitration), čija se obvezatnost strankama nameće zakonom.
Arbitraža je kao alternativni način rješavanja sporova prihvaćena u gotovo svim zemljama svijeta i njezina se primjena sve više širi, osobito na području međunarodnih trgovačkih odnosa, gdje je ona bitno pridonijela nastajanju autonomnog prava međunarodne trgovine (lex mercatoria). To je olakšano približavanjem i ujednačavanjem pravnog uređenja međunarodne trgovačke arbitraže. Do toga je došlo prihvaćanjem multilateralnih arbitražnih konvencija, među kojima treba istaknuti Ženevski protokol o arbitražnim klauzulama iz 1923., Ženevsku konvenciju o izvršenju inozemnih arbitražnih odluka iz 1927., Newyoršku konvenciju o priznanju i izvršenju inozemnih arbitražnih odluka iz 1958., Europsku konvenciju o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1961. i Washingtonsku konvenciju o rješavanju investicijskih sporova između država i pripadnika drugih država iz 1965., kojih je i Hrvatska država ugovornica. Važnu ulogu u tom procesu harmonizacije ima i Komisija Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (engl. United Nations Commission on International Trade Law – UNCITRAL), osobito njezin Model zakon o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži iz 1985 (engl. Model Law on International Commercial Arbitration), koji sve više zemalja u svijetu uzima kao osnovu za uređenje svojega arbitražnoga prava.
Ako ste pratili, Hrvatska je tenutno u sporu sa Slovenijom u vezi Piranskog zaljeva na arbitražnom sudu. To je učinjeno iz razloga kako, barem u teoriji jer tko zna zašto su hrvatski političari izbjegli riješiti spor po međunarodnim zakonima o granici na moru koji Hrvatskoj idu u korist, ne bi postojalo protežiranje jedne strane, što je uobičajena praksa u domaćim sporovima gdje te kadija tuži, ali i sudi. Kakvu god presudu donio arbitražni sud, obje stranke su ga dužne poštovati, jer su se tako dogovorile.

Neka od pravila arbitražnog suda

1.    Ugovor o arbitraži može se sklopiti u pogledu određenog, već nastalog spora (kompromis) i budućih sporova koji bi mogli nastati u svezi s određenim pravnim odnosom (arbitražna ili kompromisorna klauzula). Ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku. Broj arbitara mora biti neparan. Ako ugovorom nije određen broj arbitara, svaka stranka postavlja po jednoga, a oni biraju predsjednika.
2.    Arbitražni su postupak ovlaštene odrediti stranke, a ako one to ne učine, arbitri
3.    Arbitražni je postupak tajan, osim ako se stranke drukčije ne sporazumiju. Arbitražni sud ne može primijeniti prisilna sredstva ni izricati kazne prema svjedocima, strankama i drugim osobama koje sudjeluju u postupku
4.    Samo ako su ga stranke na to ovlastile, izbrani sud može svoju odluku donijeti po pravičnosti (ex aequo et bono).
5.    Ako stranke ne odrede nadležno pravo, izabrani je sud u pravilu ovlašten primijeniti pravo na koje upućuju pravila o sukobu zakona za koje smatra da se može primijeniti.
6.    Arbitražna odluka ima prema strankama snagu pravomoćne presude.
7.    Arbitražne odluke mogu se pobijati tužbom pred ovlaštenim državnim sudom zbog razloga koji se tiču postojanja i valjanosti arbitražnog ugovora, sastava i odlučivanja arbitražnog suda, njegove odluke te razloga zbog kojih se inače može tražiti ponavljanje postupka pred državnim sudom. Subjektivni rok za podnošenje tužbe je trideset dana, a objektivni godinu dana

Pritisnuta međunarodnom zajednicom , ali i ugovorima i konvencijama koje je RH potpisala  2001. god Sabor je donio Zakon o Arbitraži.

Najbitnije stavke ovog zakona, a bitne za sve koji su poslali “Objave” ili “Deklaracije” ili je namjeravaju poslati, ali i za sve one druge koji će možda jednog dana ući u nekakav pravni spor su slijedeće:

1.      Arbitražni sud može osnovati bilo koje pravno registrirano tijelo u RH.
2.      Arbitri unutar tih sudova ne moraju biti pravnici niti članovi Komore.
3.      Arbitražni sudovi ne moraju suduti prema zakonu, već mogu suditi i prema pravdi, poštenju, moralu (ex aequo et bono)
4.      Pravorijek kojeg donese arbitražni sud je pravomoćan i pravne snage kao i pravomoćna sudska presuda
5.      Pravorijek suda je ovršna isprava
6.      Osim Arbitražnog suda mogućnost arbitraže između stranaka u sporu ima i institucija ad hoc arbitraže. Netko tko će donijeti presudu bez osnivanja arbitražnog suda. Ad hoc arbitar može biti bilo tko koga strane imenuju.
7.      Pravorijek suda se ne može oboriti nikakvim pravnim sredstvima, osim protutužbom za nenadležnost takvog suda.

Najbitnija stavka unutar zakona o arbitraži za  naše potrebe jest članak 6. Stavak (3) Točka 1).

(3) Smatra se da je ugovor o arbitraži u pisanom obliku zaključen:
1) ako je jedna od strana uputila drugoj strani ili ako je neka treća osoba uputila objema stranama pisanu ponudu za zaključenje ugovora o arbitraži, a protiv te ponude nije pravodobno izjavljen prigovor, što se prema običajima u prometu može smatrati prihvatom ponude.

PRAVNA OBILJEŽJA ZAKONA
ARBITRAŽNI SUD NIJE VIŠE OGRANIČEN NA ISKLJUČIVO TRGOVAČKE SPOROVE

U cijelosti je napuštena i referencija na trgovačke sporove, tako da je, načelno, čitav spektar sporova o dispozitivnim pravima postao podoban za arbitražu.

NIJE POTREBNA LICENCA ZA DJELOVANJE SUDA, SUD MOŽE OSNOVATI TKO GOD HOĆE

U gospodarstvu utemeljenom na privatnom vlasništvu, i u političkom sustavu koji je organiziran na strogom razlikovanju između države i civilnog društva, arbitražni sudovi bez sumnje pripadaju sferi civilnog društva – privatnom sektoru.* U privatnom su sektoru, pak, monopoli neodrživi – čak i onda ako su uspostavljeni u korist tako uglednih, dugovječnih i renomiranih organizacija kao što je Stalno izbrano sudište pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Zato je Zakon o arbitraži ispustio u čl. 3. svaku individualnu referenciju na organizacije koje bi bile licencirane da provode arbitražu, osim općeg upućivanja na mogućnost arbitraže kako pred arbitražnim ustanovama, tako i bez njihovog involviranja. U čl. 2. arbitražna je ustanova definirana kao «pravna osoba ili tijelo pravne osobe koje organizira i osigurava djelovanje arbitražnih sudova» – iz čega proizlazi da arbitražne ustanove mogu biti slobodno osnivane i ustrojavane, bilo kao posebne organizacije s pravnom osobnošću, bilo kao tijela drugih pravnih osoba. Ako se arbitražna ustanova organizira kao pravna osoba, ona može poprimiti bilo koju od zakonom dopuštenih formi – ne bi trebalo isključivati stoga niti pluralnost oblika, npr. na način da se neke arbitražne institucije osnuju i djeluju kao profitne, a druge kao neprofitne organizacije.

*Tim više što arbitražne ustanove nemaju javne ovlasti – one samo organiziraju pretpostavke za neometano djelovanje arbitara u konkretnim sporovima, nude strankama svoja pravila, liste arbitara i tarife i pomažu strankama i arbitrima u međusobnoj komunikaciji.

U arbitraži između domaćih stranaka, nadalje, otpalo je i ograničenje isključive nadležnosti – na isti način i iz istih razloga kao i kod međunarodne arbitraže. Nije dopušteno niti ugovaranje institucionalne niti ad hoc arbitraže sa sjedištem u inozemstvu. Naime, svrha Zakona o Arbitraži kao akta koji je i prihvaćen s obrazloženjem da se njime želi potaći arbitraža kao način rješavanja trgovačkih i svih drugih sporova koji opterećuju nacionalno pravosuđe, trebala bi posebno biti u razvoju arbitražne kulture u Hrvatskoj – u razvijanju i intenziviranju domaće arbitraže.
Zakon o arbitraži značajno širi granice mogućnosti ugovaranja arbitraže, kako u pogledu tipova sporova koji se mogu podvrgnuti arbitraži, tako i u pogledu odabira načina arbitraže. Njime su široko otvorena vrata za razvoj arbitraže, posebno domaće arbitraže. Za one koji danas ugovaraju arbitražu sa sjedištem u Hrvatskoj dovoljno je znati prosuditi je li spor oko kojeg ugovaraju arbitražu spor o pravima kojima mogu slobodno raspolagati. Ako je odgovor potvrdan – ako se oko spornih prava i obveza može zaključiti nagodba, i arbitraža će biti moguća i dopuštena.